Stojanka Đorđević iz Oparića nedavno proslavila 101. rođendan

|   Život
Hrani se normalno, ali slabo vidi, čuje i hoda. „Mnogo mi je pomogla u životu. Radila je dok je mogla i moja je obaveza da je danas čuvam“ rekao je unuk Ljubiša
Baka Stojanka sa unukom Ljubišom: Foto Saša Jović

 

Stojanka Stevanović rodom iz sela Belušić u Rekovcu nedavno je proslavila svoj 101. rođendan. Iako su godine učinile da slabo vidi i čuje, ali i da otežano hoda, drži se koliko može uprkos svim nedaćama koje su je zadesile i ne predaje se:

-Dobro se osećam. Nekad me tako zaboli glava. Imam sad i tu skramu preko očiju, što nikada nisam imala, pa ne vidim baš najbolje. Nisam se nadala da ću da dočekam ovoliko –kaže ona.

Rođena je sedmog novembra 1919. godine, a udala se u obližnjem selu, Opariću. Da se školuje, nažalost, nije bilo mogućnosti. Duboka starost joj je izgleda u genima. Otac Milašin umro je u 83. godini, majka Leposava u 91., a deda od oca, Misa, dočekao je 96. godinu. Unuk kaže da je do pre dve godine bila vrlo aktivna, naročito kada su poljoprivredni radovi u pitanju, ali da je sada drugačije. S obzirom na zdravstveno stanje, dane provodi uglavnom u kući:

-Unuk mi je napravio ovo drvo. Malo se uhvatim za njega, prošetam na niže i vratim se –kaže ona.

Rođenje unuka, po svemu sudeći njenog mezimca, Ljubiše, najdraži joj je trenutak u životu:

-Najviše sam se radovala kad se on rodio. Bio mi je čovek u vodenici, a on se tad radio. Rekli su mu: „Prijatelju, ajde, opet imamo ćerku!“. Ali ja sam čula da je sin. Njemu sam se najviše zaradovala. Mnogo ih sve volim. Ovu njegovu mlađu ćerku isto. Što sam primala, njoj sam davala, ali sad ode ona dalje. Bilo je lepo dok je bila ovde. Nije mi ni sad loše, imaju osećanja za mene –kaže Stojanka.

Imala je puno teških trenutaka u životu, ali najteže su joj pale smrti sina Radoslava i ćerke Ružice. Na pomen njihovih imena, suze same krenu. Od Radoslava ima dvoje unuka: Ljubišu i Milku, a od ćerke dve unuke: Dragicu i Danicu. Ljubiša joj je podario dve praunuke: Hristinu i Sofiju, a unuka Milka takođe dve praunuke: Anu i Maju, koje žive u Beogradu. Od unuke Danice ima praunuke Ivonu i Anitu, a od Dragice dva praunuka: Dragana, koji je nažalost preminuo u svojoj 17. godini i Vladu. Od praunuke Ane, ima čukunuka Filipa, koji je nedavno napunio 10 godina. Dever joj je takođe umro u 17. godini, a proživela je i rušenje kuće. Sve to joj je teško palo.

Iako ne baš često, ljudi koji je poznaju, obiđu je bar jednom mesečno, a o koroni nismo hteli da pričamo. Kaže Ljubiša da se vrlo uznemiri oko toga. Jednom prilikom mu je rekla da se plaši bolesti, jer „ko će onda da joj dođe na sahranu“, kaže ona. Za svoje godine i zdravlje, hrani se normalno i pije isključivo vodu:

-Jedem kiselu pavlaku i kiselo mleko… Nemamo krave kao što smo nekad imali. Snaja ujutru stavi kafu, isprži jaja i krompir. Plazmu mi izmeša sa dva kuvana jaja i to doručkujem. Nije mi loše –kaže Stojanka.

Sada o njoj brinu unuk Ljubiša, njegova supruga Slađa, Ljubišina tetka Pola i snaja Zora, supruga pokojnog sina Radoslava. Tu su za sve što joj treba, a Ljubiša ističe da mu to ne predstavlja teret:

-Kao i svaka baka, mnogo mi je pomogla u životu: od školovanja, pa na dalje. Sve vreme nam je pomogala i bila je veliki radnik dokle je mogla. Sluša me sve što kažem, ja sam joj neka svetla tačka. Pokušao sam da joj se revanširam tako što sam joj organizovao 100. rođendan. Imala je oko 150 ljudi na slavlju, fijakerom su je odvezli odavde. Njen otac je izuzetno voleo mene, jer sam ja jedini muškarac praunuk. Ona bi i danas da radi, ali ne može. Moja obaveza je da je čuvam –rekao je Ljubiša.

Od bake Stojanke i članova porodice koji brinu o njoj oprostili smo se uz želje da je sledeći put vidimo u boljem stanju, ali i na proslavi 102. rođendana.

D.M.
 

Komentari (0)

Ne postoji komentar!

Napišite komentar